|
|
 |
DIWAN: Profesore Filipoviću, bošnjačka dijaspora je značajno pitanje, kojem se ne daje toliko važnosti u Bosni. Kako Vi gledate na našu dijasporu? Akademik FILIPOVIĆ: Naša dijaspora se razlikuje od svih drugih vrsta dijaspora. Ona je nastala prisilnim putem. Dijasporom se smatra dio nekog naroda ili dio neke ljudske zajednice koji je se premjestio izvan granica svoga postanka ili nastanka, u ovom slučaju to bi značilo izvan BiH, a nastavio je da živi po kriterijima, zakonima, običajima i načinu kako se živjelo u zemlji njihovog nastanka. To je klasični pojam dijaspore, rasijanog naroda, a nastao je u vezi sa Grcima koji su se naseljavali na Mediteranskom prostoru, od Italije, Sicilije do Anadolije i dr. krajeva, i zvali se grčke zajednice, grčke države. Naš je narod bio prisiljen da se iseli iz dijelova Hercegovine, iz Bosanske Krajine, iz istočne Bosne, po cijeloj zemaljskoj kuglu. U tom postupku se očituje želja da se u prostoru BiH smanji broj muslimana, odnosno Bošnjaka, kako bi se omogućilo homogeniziranje Srba i Hrvata na određenim teritorijama, što je bio srpski i hrvatski projekt - razlog i cilj njihove agresije. To je vrlo važno da zna svaki naš čovjek, ali i međunarodna javnost, jer će jednoga dana morati doći do objašnjenja onoga što se zbilo u BiH protivno svim zakonima logike i protivno svim načelima međunarodnog prava. Zapravo, da se jedna država rastvara, da se jedan narod uništava zbog toga što postoje drugi narodi koji žele da prisvoje njegovu teritoriju. Zbog toga je ta naša dijaspora, kako se naziva, a to je netačno, oni su prisilni emigranti, jedna specifična pojava u modernoj historiji i ti ljudi su danas izloženi procesima, sa jedne strane otuđivanja od svoje domovine, a sa druge strane pritiscima da se integriraju u društva u kojima su se naselili. Ta integracija je logična u jednom aspektu, a to je u aspektu da se moraju poštovati zakoni zemlje u koju si se nastanio i da uvažavaš interese toga naroda. Ali se smisao te integracije proširuje i na običaje i na način mišljenja i na kulturu, pa i duhovnu kulturu, npr. u Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, pa sada i u Njemačkoj gdje g-đa Merkel kaže da je multikulturno društvo prošlost. Ustvari, perspektiva je potpuna integracija, a to znači, i duhovna i običajna, čak i vjerska integracija. To je nažalost realna perspektiva za taj naš svijet, pogotovu što se pokazuje da je svaka generacija sve dalje od svoga izvora, a sa druge strane sve bliža nekom moru u kojem se utapa i nestaje. Tako da je ovaj naš svijet tamo izložen dvijema velikim nevoljama: ne postojanju sopstvene države koja bi mogla o njima da vodi računa; a sa druge strane realne okolnosti u kojima su se našli i nedefiniranost njihovog položaja. Jer nije njihovo iseljavanje bilo posljedica, ili je nastalo putem nekog međunarodnog sporazuma između naše države i država u koje se oni useljavaju, nego jednostavo kao nus-proizvod rata. Položaj naše dijaspore je jako težak, jako složen, a nemaju kome realno da se obrate. Zašto, zato što u ovoj zemlji ništa nije normalno, i nije da to nije normalno zbog naravi i
Na ovoj zimi ja evo sjedim u deku zamotan kraj kompjutera, meni se cini napolju je -50 stepeni, tako je zima i ako je grijanje do kraja odvrnuto imam ledeni osjecaj.
U misli mi dolaze prijasnja vremena kad je u kuci bila furina na drva, pad kad je nalozis platine se usijaju i pec samo pucketa a oni vitki vatreni plamenovi koji se vide kroz mali otvor na vraticima plesu i izvijaju se, nestaju i opet se ni odakle pojavljuju.Dosta je samo da ih gledas i vec je insanu vruco.Tako uzivajuci u njihovom plesu i toplini ,utonu u svijet maste kao da ovaj dunjaluk ne postoji.